Hodža je poludio

Objavljeno devetog jula dvije hiljade i trinaeste godine na staroj Varšavi.

/////////////////

“Slušaj“, pričao mi je lokalni imam nakon što smo obavili podnevni namaz. “Večeras poslije teravih-namaza ima neko druženje. Znaš, neke muške stvari. Malo ćemo pričati o našoj lijepoj vjeri a poslije ćemo igrati PES-a. Biće tu još momaka koje poznajemo. Eto, ako imaš volju, bujrum.”

Pogledam ga pravo u oči i malo razmislim. Jebote, čovjek mi predlaže da radim dvije stvari koje najviše mrzim – slušati o vjeri i igrati prokleti Pro Evolution Soccer, najgoru video igricu na svijetu. Ipak, iz bolesne znatiželje pristadoh.

“Može, vjerovatno ću doći.”

Bila je to najbolja odluka u mome životu.

Inače, sve vjerske aktivnosti koje obavljam, obavljam sa pištoljem na potiljku.

Naš imam, kojem ne znam ime, je vrlo miran i povučen čovjek. To jest, miran je dok ne treba pričati o vjeri. Kada drži predavanja, pretvori se u najglasniju zvjer i ponaša se kao da je posljednji musliman na svijetu koji ima zadatak prosvijetliti ostale.

Tu večer, pak, nije bio toliko srčan. Pričao je normalno, opušteno i meni je sve to bilo pravo čudno.

Prava drama se odigrala kada smo uzeli džojstike u ruke i počeli igrati glupu igricu.

Naš imam je bio najgori igrač, definitivno. U dvije je utakmice primio šest golova bez da je postigao barem jedan.

Na red sam došao ja da igram protiv njega. Najgori protiv najgoreg. Ja, koji nikada ne igram ovo, i on, koji je očigledno očajan, iz boga pitaj kakvog razloga.

Nije počelo dobro za našega hodžu. Uspio sam mu zabiti dva gola u prvih sedam minuta, uopšte ne znam kako. Ja čak i mrzim džojstik, osjećam se pravo bezveze dok ga držim u ruci. Elem, bijes je hodži iskakao iz očiju i znao sam da je samo pitanje vremena kada će popizditi.

“E da ti jebem boga i igricu i druženje i jebeni džojstik, fuj!” poče vikati hodža. “Hajmo sad svi marš kući, je li jasno? Marš bagro jedna, mene ste našli zajebavati, bogovu vam majku jebem!“

“Ali hodža“, poče plakati debeli Ismail. “Samo se zabavljamo, nismo htjeli da vas uvrijedimo ili nešto slično.”
“Daću ti ja zabavu u pakaš debeli, jebem ti sve pod bogom, marš napolje kad vam kažem. Maaarš!“

Ja sam ostao posljednji, čekao da hodža uradi još nešto šašavo.

“A šta ti čekaš, jadan? Šta? Pozivnicu? Napolje propalico jedna glupa, napooljeee.“
Ja sam brzo istrčao preplašen, hodža je izgledao kao razjareni bik.

Eto, to je ono što sam ja vidio. Hodža je se poslije ubio, jednim pucnjem iz nekog malog, ženskog pištolja. Novim hodžom je postao debeli Ismail koji je nastavio sa ovim druženjima ali se nije ljutio.

Ja se više nisam odazivao ovakvim pozivima.