O tome kako je Stanković Džemal ostao bez spolovila (Ili ‘Kurac, pička, govno, sisa’)

To jutro je bilo krajnje uobičajno za Džemala Stankovića. Proljetno je sunce ulazilo kroz veliki prozor njegove sobe i padalo na njegovu golu guzicu.

Krevet je škripao, pravi filmski kliše, dok je Džemal polno općio sa djevojkom koju je noć prije doveo kući iz nekog prljavog, usranog bara. Ljubavnici su bili u punom zanosu kad se desilo nešto nečuveno, nešto nadrealno i što se dešava samo u noćnim morama.

Nešto od čega vam se kosa na glavi diže i poželite da umrete.

Djevojka je vrisnula.

Džemalov penis je, čini se, otpao i ostao unutar djevojkine vagine. I dok je ona vrištala, Džemal joj je dirao koljena i govorio da je sve okej i kako će sve biti kako treba, iako je i sam bio posve zbunjen i preplašen i ništa nije imalo prokletog smisla.

Nije bilo krvi niti takvo što – njegov penis je jednostavno ostao unutar nje. Testisi su mu još uvijek bili tu, no mjesto na kojem je bio penis je sada bilo glatko i prazno. Izgledao je kao prokleta Barbie lutka.

Cio ovaj nesretni prizor i vrisku djevojke je prekinuo On, čovjek u bijelom koji je upravo ušao, tek tako, nenajavljen, u Džemalovu sobu.

“Ko si ti bagro, šta radiš u mojoj sobi?” Džemal je zavikao.
“Šššššš“, čovjek je stavio kažiprst na Džemalove usne.

Onda je prišao djevojci te nježno izvadio Džemalovo spolovilo iz nje.

“Džemale“, gledao ga je ravno u oči. Čovjek je imao neki blaženi smješak, izgledao je krajnje ponosno. Osim toga, sav je, nekako, sijao, ali ne baš, imao je neku čudnu energiju koja je izbijala iz njega.

“Džemale, dušo moja, tako sam ponosan na tebe“, čovjek mu je stavio ruku na obraz. “Djevojko, hoćeš li nas ostaviti na samo?“

Sirota djevojka je brzo istrčala iz sobe, kao da je čekala da joj neko naredi da ode. Čovjek je sada stavio obje svoje ruke na Džemalove obraze, smiješio se i gledao ga u oči.

“Džemale, je li uopšte razumiješ šta se upravo desilo?“

No Džemal se tad ljutito izmače.

“Šta se, za boga miloga, dešava?” skoro da je plakao. “Ko si ti?“

Čovjek se još uvijek blaženo smiješio.

“Pa ja sam melek, Džemale, ti si jedan od nas sad. Kako ne shvataš? Ti si čist sada. Džemale, ti si čist od ovozemaljskih prljavština i zadovoljština i svega ovozemaljskog. Ti si melek, kako ne razumiješ! Kakav radostan dan!“

Kapljice znoja su mu kapale sa nosa dok je pokušavao svariti šta se upravo jebeno desilo.

“Ali ja ne želim biti melek, koji kurac? Daj mi moju ćunu vamo, hoću da budem normalan i da prčim koga hoću i radim šta hoću. Hoću da budem čovjek! Molim te. Hvala ti na ponudi ali ja samo želim živjeti svoj život.“

Melek se tada rastuži.

“Ne znaš šta pričaš, Džemale. Ne želiš biti čovjek, vjeruj mi.“
“Ne znaš ti šta ja želim. Molim te da izađeš i da me ostaviš na miru!“

Melek ga je kratko gledao sa tužnim nekim pogledom.

“Izvini, ali ja nemam drugog izbora.“

Melek je tad isukao kaiš iz bijelih pantalona te hitro zgrabio Džemala. Kaiš mu je stegao oko vrata, te ga stao daviti. Siroti Džemal nije ni stigao odbraniti se.Sve je bilo gotovo vrlo brzo. Melek je udavio Džemala. Prebacio je njegovo mrtvo tijelo preko ramena i izašao.Proljetno je sunce još uvijek obasjavalo sobu i stari, škripavi krevet. No Džemal se više neće vraćati.

*”Majko, trudim se, vjeruj mi. Pokušavam najbolje što umijem. Sram me je stvari kroz koje sam prošao. Sram me je osobe koja sam postao.“