Stajali smo na bini – John, Azra i ja – dok je publika postajala vidno uzrujana. Bradati momci, obučeni u crno, fesovi na glavi, gužva, mahnito plesanje i šutanje dok uzvikuju tekbire.
"Brže sviraj, jebo ga bog, Tede", John se okrenuo. "Azra, brže malo, hoćete da nas pobiju ove vehabije, u pičku materinu!"
Prva i posljednja taqwacore svirka u Sarajevu, u malom klubu odmah pored Gimnazije Obala.
Zidovi prekriveni zastavama ljiljana, skoro svi su nosili uniforme sa obilježjima Handžar divizije, dok smo nas troje – bend Haris Džinović – svirali pjesmu koju je prokleti John napisao nekoliko dana prije.
Onda je u desnom ćošku izbio nered.
Likovi iz benda Mlada Bosna su se potukli sa bendom Hezbollah. Sijevale su pesnice na sve strane, a mi smo nastavili svirati – opasni neki lik je došao do bine i rekao Johnu "slučajno da ne bi prestao svirati."
A onda je neko isukao pištolj i opucao.
Bacio sam gitaru, vidio sam Azru kako preskače bubnjeve i Johna kako puže po bini. Vehabije dubokih glasova su vikali, gurali se okolo, neki su pokušavali pobjeći vani.
Krenuo sam ka izlazu sa bine koji je vodio u uski hodnik i toalet.
Tad me je metak pogodio u desno rame.
Za trenutak sam izgubio vid, brzo me oblio hladan znoj i osjećao sam se kao da imam napad panike. No bio sam odlučan da pobjegnem iz ovog prokletog podruma, kuneći Johna Maleticha što me nagovorio na ovo sranje.
Izašao sam vani kroz prozor vecea.
Osjetio sam trunku olakšanja kad sam ispuzao na mokri beton. Padala je ugodna ljetna kiša. Ja sam još uvijek bio u apsolutnom šoku, nisam vjerovao šta mi se jebeno dešava. Bio sam gotovo pijan.
Zbunjen sam mahnito trčao Obalom. Grlo mi je bilo suho i suženo, a svaki udisaj zraka je bio strašno bolan. Ako ima boga, mislio sam, nadam se da se dobro jebeno zabavlja gledajući mene kako se patim.
Tada sam ugledao svjetlo na tramvajskoj stanici kod Principovog mosta.
Neki čovjek, sjedi na onoj klupi, i gleda u mene. Pravo u oči.
Usporio sam, osjetivši nekakav ugodan osjećaj u stomaku. Čovjek se tad polahko digao sa klupe i krenuo prema meni.
"Ne pitaj me ništa, Tede", šapnuo mi je dok je koračao.
Spustio je svoje snažne ruke na moja ramena i zurio u mene. Kosa mu je bila sjajna i počešljana, a lice vedro i čisto. Imao je neki neopisiv pogled u očima, nešto što nisam vidio nikada prije. Mirisao je lijepo.
Onda me je podigao u svoje naručje.
"Došao sam da ti kažem da će sve biti okej, Ted."
"Ko si, zaboga, ti?", jedva progovaram.
"Zar je važno? Ja sam bog iz mašine. Spasioc. Ja sam šta god želiš da budem."
Nisam imao snage da išta više pitam. Predao sam se njegovom snažnom zagrljaju i utonuo u san, dok je moj spasioc šaptao kako će sve biti kako treba.
I bi l ? 🙂
Odlidno si ovo ukomponovo, kad se proba vizuelizirati mashala groteska uz wiroknosmjeh 🙂
Jao, jao napraviti od ovoga stripove i eto ti slave👍
Iako sam text je zanimljiv, bolje da ne pises tekstove u kojima “bojis” grupacije ljudi bojama kako ti se cefne. Nesto slicno su radili u 20-tim i 30-tim godinama proslog vijeka u Njemackoj prema Jevrejima. Prvo je pocelo idejom i verbalno, pa karikature, tekstovi itd da je na kraju zavrsilo kako svi to znamo. Ja te vidim kao momka koji je za slobodu dok drugima ne prave problem, zato ti ne preporucujem da se ne ukljucujes u te grupacije koje mozda i nesvjesno prave stigmatizaciju.
umorni, mašala groteska, to mi se plaho sviđa. Nisam baš siguran na šta misliš s ovim pitanjem?
senorita, ma ko bi još htio biti slavan? 😀
ne_kontam, koga tačno bojim? Mislim da ovaj tekst nije politički, nije to poenta, tekst je baš individualan. Kažeš ne preporučuješ da se ne uključujem, znači predlažeš da se uključujem?
Nisi se nimalo promijenio 🙂
Brute, kao što to pesnik reče:
“Još sam uvek onaj stari,
još me vreme pregazilo nije.
Šta je čovek onoga trenutka
kad prestane da ljubi i pije?”