Najgej priča na Warszawi

Noć kada je saznao nešto strašno o sebi i svome tijelu je bila obična, ista kao i svaka druga noć. Vjetar je skidao mrtvo lišće sa drveća u njegovoj avliji, komšijin pas je mahnito zavijao i mjesec je izgledao kao bož'je oko, koje pomno gleda sve ljude, i dobre i loše.

Tu noć se probudio kad je osjetio strašnu bol u nozi. Probao je dohvatiti zgrčeni mišić no ruka mu se činila nekako velika i teška.

A onda je shvatio da leži na podu i osjetio je neki čudan smrad i sve je bilo đavolsko i strašno, kao noćna mora, samo što je bilo itekako stvarno i Ebu Bekr Kadrić, poznatiji kao Prorok Tuzlanski, vrisnu kao dijete koje je prvi put vidjelo krv na svojoj koži.

Prorok je tu noć postao konj.

I nije to nikakva metafora niti kritika ovoga ili onoga, Prorok je postao pravi konj, sa kopitima i četiri noge, sjajnom dlakom i dugim repom. Nije bio glup niti takvo što, bio je još uvijek on, ista osoba, zarobljena u tijelu konja.

"Allahu dragi", šapnuo je kada je konačno došao do daha. "Đe sam ovo ograj'so?"

Digao se, jedva, ali je soba bila previše mala da bi napravio više od dva koraka.

Gledao je kroz prozor kako mjesečeva svjetlost obasjava ulice dok je u glavi tražio objašnjenje za nevolju koja ga je snašla. Tada je čuo kako neko otvara vrata.

"Uđite, molim vas, gospodine Efendiću", starac u vunenom džemperu je pokazivao rukom ka konjima. "Ovdje čuvamo naše najljepše i najbolje konje."

Muškarac sjajne kose je ušao poslije starca. Udahnuo je duboko kroz nos, želeći osjetiti mirise konja.

Napravio je par koraka po smrdljivoj sobi, gledajući svakog konja nekoliko sekundi. Kada je stigao do Proroka, zastao je i pomazio mu guzove i rep.

"Ovaj je odličan", progovorio je. "Visina mu je super, neće mi trebati kanta. Super, super."

Hodao je oko Proroka polahko i pažljivo, izgledalo je kao da mu želi bolje proučiti svaku dlaku na tijelu.

"Ništa, Hamza, hvala ti", čovjek se okrenuo ka starcu. "Ja ću biti okej ovdje, mi se vidimo sutra u firmi."

Starac je kimnuo glavom i zatvorio vrata.

Prorok se strašno uplašio. Kako misli da će biti okej? Ko su ovi ljudi? Zašto se pretvorio u konja? Kako je moguće da se ljudi uopšte pretvaraju u životinje? Zašto baš on? Ko mu je bacio sihire?

Sva pitanja su, međutim, postala nevažna jer je onaj čovjek upravo ubacio svoju kitu u Prorokovu guzu. Disao je uzbuđeno dok je pomjerao kukove naprijed i nazad. Sklopio je oči i uživao u konju. Bijelim, dugim prstima je čvrsto čuvao leđa životinje dok je pokušavao ubaciti svoj penis dublje u nj.

Jesenja je noć bila neobično topla i suha. Na obližnjem potoku su se skupili psi lutalice gdje su halapljivo lokali prljavu vodu. A nedaleko od njih, Ebu Bekr Kadrić, Prorok Tuzlanski, se pretvorio u konja kojeg je silovao neki čudni muškarac.