Lutak

"Sviđa mi se to što smo rođaci", sićušna žena raščupane kose je šaptala u mračnoj sobi. "Volim što me možeš jebati svaku noć i volim što si tako tvrd."

Eho njezinih riječi je odzvanjao u prašnjavom i praznom prostoru.

"Jednog dana, ljudi će znati za nas, Eugene", uzdisala je. "Jednog dana će svi znati koliko me voliš i koliko ja tebe volim."

Sofija je ushićeno dodirivala glatko drvo.

Od svih lutaka u njezinoj kući, Eugen joj je bio najdraži.

Eugen je bio njezin cio svijet. Sve ostale lutke, ni one kod kuće, ni u pozorištu, nisu bile važne kao Eugen. Cio dan je razmišljala o njemu. O njegovoj drvenoj kiti i kako se nabija na nju.

Upoznala ga je kada je bila mlada studentica Akademije scenskih umjetnosti. Posjetio ih je jedno ljeto i majka joj je rekla kako Eugen živi blizu Mostara, sam sa ocem, njezinim bratom.

Već tada je osjetila nešto snažno za njega.

Rijeke u stomaku i leptire između nogu i takve slične stvari.

Krajem ljeta Eugen se vratio kući i Sofija nije dugo poslije čula za njega. No nekoliko godina poslije, Eugen je banuo na njezina vrata, poljubio je i rekao kako nije mogao prestati razmišljati o njoj sve ove godine. Pitao ju je hoće li se udati za njega i roditi mu djecu. Nije mario što su rođaci.

Uplakana, Sofija je pristala, naravno, zagrlila ga snažno kao što nikoga do sada nije zagrlila i ljubila mu vrat.

Prava verzija priče je ta da je Eugen trebao biti lutak lokalne osnovne škole. No malo prije nego li je sastavila Eugena, škola ju je nazvala i kazala kako ipak ne mogu priuštiti lutka i da, nažalost, moraju poništiti cio dogovor.

Sofija se tada mnogo naljutila i odlučila je unakazati lutka.

Napravila mu je velike uši i kvrgav nos sa crnom, raščupanom kosom.

Problem je nastao dok mu je pravila penis. Odlučila je napraviti golem i debeo ud i dok ga je nježno brusila brusnim papirom, osjetila je neku toplinu među nogama. Tada je svukla gaćice ispod suknje i sjela na Eugena.

Dok je njegovo drveno spolovilo polahko ulazilo u nju, Sofija se osjećala kao da su joj tijelo i duša napustili planetu i otišle negdje daleko, gdje nema ničega drugog osim zadovoljštine i sreće.

Od tada ne prestaje razmišljati o njemu i njegovom drvenom falusu i seksu i ljubavi koju osjeća za njega.

"Sjećaš li se onoga dana kada smo ležali pored rijeke i kada si mi rekao da nikada nisi upoznao djevojku poput mene?" šaptala je dok mu je ležala na grudima.

Eugen je izgledao strahovito i demonski.

Nepomični izraz lica i stara perika, usne su mu bile tamno crvene a oko očiju je imao crninu – bio je to rezultat Sofijine manične epizode kada se htjela osvetiti školi za utrošeno vrijeme.

Da je ovo jedna od onih sretnih bajki, Sofija bi poljubila Eugena i lutak bi oživio. Postao bi savršen muškarac i najbolji ljubavnik, jedan od onih koji postoje samo u knigama. Voljeli bi se vječno i njihov bi život bio ispunjen srećom i ljubavlju.

Ali nije.

Da je ovo, pak, jedna od onih nesrećnih priča, Eugen bi nekim čudom oživio i ubio Sofiju. Vjerovatno bi ju prvo silovao i onda polahko ubio.

Ali ovo nije ni takva priča.

Tog sunčanog aprila je završila ranije svoju smjenu i odlučila je prošetati do kuće.

"Želim biti spremna i svježa za mog Eugena", pjevušila je dok je hodala između visokog drveća. "Moj Eugen je najbolji muškarac na svijetu."

Sjećala se svih putovanja na koja su skupa išli i sjećala se svih lijepih riječi koje joj je njezin dragi uputio.

Bila je đavolski zaljubljena u njega.

No taj dan ju je kod kuće dočekao šok.

Zategla je Eugena sa drugom ženom u njihovom krevetu.

"Za boga miloga", vrisnula je. "Eugene, ljubavi, šta je ovo?"

Nije dobila odgovor.

"Ljubavi moja, šta si nam ovo uradio?" plakala je, njezino lice je izgledalo kao jedna od slika Wassilija Kandinskog. "Ko je ova kurva, ha?"

Katarina je tada dohvatila ručnu pilu i bacila se na Eugena. Odrezala mu je prvo falus a onda i ostale dijelove tijela. Kupala se u krvi dok je plakala i neprestano ga pitala zašto je to uradio. Zašto je, zaboga, uništio savršeni život koji su imali.