Oženio je lutku.
Normalna osoba se nikada ne bi mogla zaljubiti u nešto takvo pogano i odvratno.
Umjesto prstena na ruci, lutka je dobila debelo uže zavezano za udove. Uže koje joj nemilosrdno jede kožu i meso i ne da joj da razmišlja. Ona o ničem’ nema sud. Kao što to pesnik reče.
I nema se ništa više reći o njoj jer je tako tupa. I nepomična. Pokušava se brinuti, ali ne može. Njezin gospodar, njezin lutkar i muž, ne dozvoljava nikakvu moždanu aktivnost. Ponekad bi željela pobjeći.
Ali ne može.
Ne može.
On. On ne dozvoljava. Njezin gospodar.
On nije strašan. Niti opasan. Štaviše, kukavica je i pokvarenjak koji misli samo na sebe. Možda mu lutka jednoga dana dojadi pa će je baciti. A možda i ne.
Oboje ih jednako prezirem. Njega zbog njegovog kukavičluka i nju zbog njezinog… ništavila. Možda je i ne mrzim uopšte. Ali je užadima vezana za njega i dokle god je to tako, gledaću ih kao jednu osobu, odvratnu i smrdljivu, vrijednu mržnje i gađenja.
Ovo je kao Zona sumraka… 🙂