To je bio prvobitni naziv Warszawe. Totalno mi je pucao racku za bilo kakvom teritorijom, mislim da je ideja za ime nastala pod uticajem pretjeranog slušanja Nirvane.
Moja prva objavljena priča je bila o mladom pankeru Ismailu koji bježi od svog babe vehabije i osniva bend. Sjećam se da je priča imala pet-šest dijelova i da se bend zvao Territorial Pissings. Priča se, ukratko, završava Ismailovom posjetom kući i saznanjem da mu babo više nije vehabija i da mu je mama umrla.
Bend se raspao – donekle. Cura koja je svirala bubnjeve se udala za nekog đinđera i odselila se s njim u Bolton a naš junak Ismail se ubio. Treći lik iz benda je nastavio dalje, promjenivši ime benda, i izdao je jedan album koji se zvao "I Look Alone".
No nije to poenta posta. Poenta posta je ta da mi je pravo žao što su svi ljudi koje sam tada čitao i koji su mene čitali, otišli. Nisu baš svi. Lamce08 je još uvijek tu ali i ona se više fokusira na blog na drugom serveru. Ona je, ustvari, jedina osoba s kojom još uvijek pričam iz te generacije bloggera 2012.
Ljeto 2012. Mali mozak, wolfpack, Crveni Polumjesec, Gospođica Zec, Brute Force… bilo je još nekoliko kul ljudi ali se ne mogu sjetiti njihovih imena pa da me jebeš. Poslije su se pridružile Vreća Trčeća (ili nešto tako, danas poznata kao evropejka), koraline i Golden Lily (mada nisam posve siguran, možda su i one bile tu u ljeto 2012., ispravite me ako griješim).
Jedno po jedno, svi su napuštali blogger. Teme mojih priča su od početka bili religija, seks i samoubistvo. Kad sam tek počeo pisati, imao sam kul publiku. Poslije su se na blogger doselili neki branioci vjere i tradicije i posrali mi se na ćejf.
I valjda je to razlog što nisam ništa pošteno napisao već dugo vremena. Sada svaki put kada želim nešto napisati, pomislim na sve degenske komentare koje ću dobiti. I onda se sjetim tih ljudi od prije i bude mi poprilično žao što su svi otišli.
Danas ljudi samo pišu o nekim aposlutno nevažnim stvarima iz njihovog debilnog života. I svi su vjernici. Čast izuzecima. I shvatam da je i ovaj moj post nevažni idiotizam, međutim stvar je u tome da je kvaliteta bloggera nevjerovatno opala. I ja sam najveći debil što još uvijek dolazim ovdje i ponekad objavim nešto.
Uglavnom, ako iko od ovih gorespomenutih ljudi čita ovaj post, nek znaju da se ja još uvijek sjećam i da mi nedostaju.
😀 Ma sve što mi je palo napamet da komentarišem, najbolje se nasmijat.
Je l’ de, baš smo bezveze raja mi dosadni bloggeri 😀
Pa broj blogova kao i broj svega drugog izgleda da eksponencijalno raste sa vremenom. To što nailaziš na blogove koji ti se ne sviđaju, ne znači da ne postoji onaj koji bi ti se svidio od ovih novih.
A to svakako nije razlog da prestaneš pisati priče, ili bar da ih prestaneš objavljivati.
Ima onih koji bi čitali, na ostale se valjda ni ne treba obazirati. 🙂
Territorial Pissings sam uvijek nanovo prelistavala da nadjem onaj citat od Gorana Bareta, ali poslije se nisam mogla sjetiti tačnih riječi i nisam ga nikad opet pronašla. :/
nedorecena, ti se nisi trebala naci uvrijedjenom. tebe ne svrstavam u tu losu grupu bloggera i citam te kad stignem. tako da, kad iduci put budem srao o blogerima, ne brini jer ne mislim na tebe 😛
setnosiva, previse je sranja. bilo je par okej blogova koji su kratko trajali i utopili se u moru kica. ne znam. mislim, ima mali broj blogova koje fakat citam samo nekako nije kao ranije.
lamce, bez bareta se ne zenim 😀
Mislin da broj blogova opada s vrimenon, jer s vrimenon blog gubi na popularnosti, popularnost preuzimaju neke druge mreže. Ja san pisa 2012-te al nismo se tada čitali. Meni ne smetaju vjernici na blogeru iako me nervira uvriđenost koju neki od njih nađu u mojim postovima i ono šta si uzmu za pravo da objave o meni, što u komentarima a još više u postovima. Al to se odnosi samo na neke, zapravo na manjinu njih.
A ne smeta mi što ću uzrokovat neka čuđenja il neslaganja, zapravo mi je to i drago, jer znan da ima ljudi koji se ne slažu s menon i drago mi je kad mi komentiraju, da moremo o tome raspravljat. Puno mi je draže to nego da pročitaju, zaključe da je to glupost i nastave dalje. A za manjak zapravo stvarno kvalitetnih blogova, na kojima nailaziš na nove ideje, na izazove za intelekt, jebiga tako je. Ja se sićan par blogova koje san i ja čita i kojih sad nema, a volija bi da ih ima. Volija bi i da neki od blogera koji još uvik pišu pišu intenzivnije. Volija bi generalno da je više ljudi koji će me zaninteresirat i koje ću baš sa strašću čitat, ali ih ipak ima samo koliko ih ima. 🙂 Možda bi stvar bila bolja da imamo neki regionalni blog servis, jer ipak smo mi šupak od države sa nekih tri miliona ljudi, jebiga, to je taman jedan prosječan grad u nekoj većoj zemlji.
drago mi je da ti je ostalo u lijepom sjećanju, i ja se često rado prisjetim tog perioda, mada mislim da se na blogger.ba uvijek može naći nešto za pročitati. Doduše oni tvoji stari postovi su unikatni, za njih nema zamjene 😀
blogovi o apsolutno nevaznim stvarima iz debilnih zivota su najpopularniji blogovi: ljockica, crevena hemija, paprika…
Razocarat ces me kao punkera ako prestanes provocirati ljude (nebitno je li ti to uopce bio prvotni cilj s pjesmama). Dobar si u tome, nemoj stati :D.
Pricama*… Tek sam iz kreveta lol
Broj blogova s vremenom praktično ne može opadati. No, mogu se složiti da je eksponencijalan rast malo pretjerano, prije linearan s malim koeficijentom, ali svejedno raste.
Ako znaš kakve blogove i blogere tražiš, naći ćeš ih. Ja vjerujem da ih ima.
A ono što sam htjela reći s tim da broj blogova raste s vremenom – da je veća vjerovatnoća da ćeš, kad otvoriš neki blog, naići na nešto što ti se ne sviđa nego na nešto što ti se sviđa.
Svejedno Tede, ponovo, to nikako nije razlog da izgubiš volju za pisanje ili objavljivanje priča, pa makar samo jedan bloger čitao, a ima ih (nas) više. 🙂
I da, svejedno i ako ljudi pišu o apsolutno nevažnim stvarima iz njihovog debilnog života.
Gost lockicu, redchemistry, papriku, jednostavno ne treba čitati. Najpopularniji blogovi su oni koje ti sam sebi biraš da ti budu takvi, u suprotnom slijediš pravilo većine.
Svakako za (skoro) svakog čovjeka možeš vezati neki osjećaj mizerije upravo proizveden u nekoj apsolutno nevažnoj situaciji u njegovom debilnom životu koji ga tjera da piše uopće.
A daj, ne vrijeđam se tako lahko. 😀
Ti piši, publike će uvijek biti. Sad, vjerovatno to neće biti neka velika većina bloggera al’ svakako mi se čini da ti to nikad nije bio prvobitni cilj 😀
nepočešljani, rasprava je jedno a apsolutno neukusno vrijeđanje i dodirivanje privatnog života je druga stvar. po mom mišljenju, vjera je super stvar jer, realno, niko od nas nije dovoljno jak da ne vjeruje u nešto. ja ne vjerujem u boga ali zato vjerujem u anarhiju i tako neke gluposti i spreman sam se potući ako će neko srati o anarhiji. međutim, ja nikada neću nekoga ubiti ili silovati jer misli da je komunizam/kapitalizam bolji. tako nekako. nadam se da shvataš šta hoću reći. ja sam, recimo, uvijek vjerovao da na mom blogu svi trebaju reći ono što misle i komentari su uvijek bili otvoreni za sve. onda je par nepismenih seljaka došlo tu vrijeđati i morao sam birati – sloboda govora ili moja osjećanja. i opet sam izabrao slobodu. da sam na vrijeme zatvorio sva vrata možda bi bilo bolje.
povjesničare, mislim da mi je trenutno potrebna jedna kolaboracija s tobom 😀
lily, osjećam se poprilično staro za provociranje bilo koga. 😛
setnosiva, to je sve tačno. i mogu reći da je moguće da je i moj interes za blogom opao s obzirom da imam neke druge prioritete u životu, ne možemo zauvijek biti neshvaćeni studenti u gradu iza željezne zavjese ili šta već. samo nekako imam osjećaj da su ranije vrlo češće nicali kvalitetni blogovi. blogovi o umjetnosti ili recimo blogovi koji su pokazivali srednji prst svijetu. danas ih ima malo. jer, raja na bloggeru danas želi čitati priče o velikim ljubavima. o životu vjernice koja vrijedno kuha za svog muža hodžu. čak nema ni onih smiješnih blogova o tinejdžerskim simpatijama. svi popularni bloggeri su jebeni dosadni dinosauri.
neuništiva, bo'me je prvi komentar zvučao kao da si se uvrijedila. ali haj’ dobro je 😀
Nisam stvarno, zezala sam se samo 😀