Ležim na hladnom, željeznom stolu u nekom još hladnijem, mračnom podrumu i sjetim se jedne priče koju sam napisao nekad birvaktile, ne znam kako tačno ide, znam da naslov spominje Isusa i da uvod opisuje glavnog lika kako leži na stolu u podrumu.
Oko mene hodaju neki groteskni ljudi, u rukama im ljigava, pjenasta masa. I baš kad zaustih da nešto kažem, svi oni ljudi potrčaše prema meni, naguraše mi onu ljigavu pjenu u usta.
Prva stvar koja mi pade na um, drogiran od te pjene, je tekst u kojem doktor za raju, Nebojša Šavija-Valha, priča o toj istoj raji i kako je "prava raja" ovo ili ono a "kriva raja" je nešto tamo lijevo i kako postoje "urbana raja" i "ruralna raja" i tako neke pizde materine. Nebojša, naime, nije neki samoprozvani doktor za raju, on je nedavno objavio doktorat na temu Raja, Ironijski subjekt svakodnevne komunikacije u Bosni i Hercegovini i raja kao strategija življenja. On je otišao u Ljubljanju i doktorirao na nečemu što je iz Sarajeva. No nebitno.
Onda se sjetim još jednog teksta koji priča o anti-fašizmu. Ne sjećam se imena autora ali tekst govori o tome, između ostalog, kako jugo-nostalgičari ili, kako ih on naziva, neo-Jugosloveni, nisu anti-fašisti. Htio je reći da, samo zato što obilježavaš nekakve nevažne datume (Josip Brozov rođendan npr.), ne znači da si anti-fašist. Dalje daje neke primjere pravih, čednih anti-fašista i kako bi svako ko sebe smatra takvim trebao biti spreman da se pobije ("treba izložiti svoj fizički integritet").
I sve tako razmišljam o nekim apsurdnim podjelama, ali jedna stvar me posebno pecka koju ne smijem javno reći ovdje, u svojoj novoj državi.
"Pričajte Engleski, molim, građani ove zemlje pričaju samo Engleski ili Francuski. Te svoje jezike pričajte kod kuće ili u svojoj zemlji."
Ova rečenica ne bi bila toliko pogrešna da ju je izgovorio neki, recimo, Norvežanin koji bi umjesto Engleski/Francuski rekao Norveški ili slično. Ali kada to kaže neki evropski beskičmenjak, čiji su preci nekad davno stigli u Sjevernu Ameriku i poubijali lokalno stanovništvo, onda znaš da je svijet otišao u tri pičke materine.
Nevjerovatno je koliko se Amerikanci i Kanađani ponose historijskim zvjerstvima svojih predaka.
Ja ću pričati o Kanadi, gdje postoje Inuiti, Metisi uz preko 630 drugih manjih plemena, koji se zovu Prve Nacije. Da ne davim historijskim detaljima, bijelci su došli na njihovu zemlju, uzeli im tu istu zemlju, pobili ih, preživjele silovali, mučili, progonili. Zatim su napravili posebne škole za njih u kojim su ih još malo silovali, mučili i učili da zaborave svoje korijene. Zato danas samo jedno od pet domorodačke djece u Kanadi zna svoj jezik. Svi ostali pričaju Engleski.
I onda vam dođe neki debeli, smrdljivi, ćelavi seljačina iz Alberte, zove se Mike vjerovatno, prijatelji ga zovu Fat Mike, i kaže imigrantima da pričaju Engleski, zvanični jezik NJEGOVE države.
Ista stvar je i u SAD-u i Australiji.
Stidim se što sam bijel.
A što se tiče ona dva teksta koja spomenuh na početku – koga boli kurac kakva vrsta raje postoji? Kako ljude više nije stid praviti podjele nečega što uopšte ne postoji? Raja – to je apsolutno ništa, apstraktan pojam – i oni to sad kao dijele i pišu nekakve doktorate na tu temu. Anti-fašizam je ovo i ono. Nije, anti-fašizam je kad jebeno pustiš ljude da rade šta hoće, da se oblače kako hoće, da trpaju (ili ne trpaju) tuđe penise tamo gdje hoće i kad hoće. Fašizam je kad govoriš ljudima šta je anti-fašizam.
Ja sam gradsko dijete, on je dijete sa sela, bla bla, koga više boli kurac?
Ja sam vegan, nemojte piti mlijeko, to se dobija bla bla bla, zabole me.
Ja sam straight edge, šta uništivaš svoje tijelo drogama bla bla, idi u sto pizdi materinih.
Ja sam panker, ja sam anarhist, ja mislim da ovo ili ono, odjebi.
Dok ovo čitaš, postoje djeca u svijetu koja su gladna i žedna. Dok su ta djeca na rubu smrti zbog gladi i žeđi, nekoga siluju. Najverovatnije ženu. Ta žena je nečija majka/sestra/kćerka.
I dok se cijeli jebeni svijet raspravlja oko apsolutno nevažnih, jebenih stvari, ljudi umiru od gladi, od rata, od ovog ili onog.
Najstrašnija misao od svih je ta da su dvoje ljudi sada, ovoga trenutka, napravili budućeg ubicu, silovatelja, manijaka, korumpiranog predsjednika, fašistu.
Nagore od svega je to što se ja moram zamarati svim ovim stvarima jer postoji toliko prokletih web portala, novina, vijesti, koji mi trpaju razna sranja niz grlo. Samo me pustite da ležim u svom mračnom podrumu, na svom hladnom stolu i pišem glupe priče jer cio je svijet zaglibio toliko da se ništa više ne može uraditi.
Hvala bogu pa će budućnost biti grozna za sve nas. Jedva čekam
Baš o ovome govori Bajka koju idiot priča. Pitanje koje se javlja je u čemu se sastoji identitet čovjeka koji odbija sve društvene odrednice identiteta? Tj. da li postoji identitet ukoliko odbijaš biti član društva? U duhu X-ray Spexa:identity is the crisis, can't you see?
taj problem oko identiteta je fantastično opisala grupa mladih pjesnika iz susjedne nam srbije – https://youtu.be/YLfSCqdvqkM 😀